SrbijaRealno/Beograd/31.12.25. – Naše kratko pamćenje učinilo je da zaboravimo ko su ljudi koji su početkom dvehiljaditih preko institucija proganjali sve ono što je nosilo prefiks srpsko i što je imao nacionalni interese. Tako je javnost zaboravila i da je današnji šef Visokog saveta tužilaštva, Branko Stamenković, referencu za današnju poziciju stekao na progonu ljudi koji su označeni kao jataci srpskog generala Ratka Mladića. Ali, nije to jedina stavka biografiji ovog tužioca koji je od samog početka radio u interesu stranaca…
Branko Stamenković je u javni prostor ušao pre svega kao kadar Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, na talasu bezalternativnih zapadnih vrednosti od kojih ni do dan danas nije odstupio.
Кao zamenik Drugog osnovnog javnog tužilaštva Stamenković je pokrenuo niz postupaka protiv Jova Đoga, Stanka Ristića, Ljiljane Vasković, Borislava Ivanovića, Predraga Ristića, Saše Badnjara, Ratka Vučetića, Tatjane Vasković Janjušević, Bojana Vaskovića, Marka Lugonje i Blagoja Govedarice. Ova imena, njihove porodice i prijatelji, godinama su bili proganjani od strane državnih organa a po nalogu Stamenkovića kao neprijateljski elementi koji čuvaju, po rečima Stamenkovića – ratnog zločinca.
Ti postupci, vođeni u vreme najjačeg pritiska na Srbiju zbog saradnje sa Haškim tribunalom, u javnosti su doživljavani kao dokaz „spremnosti države“ da ispuni svaki zahtev Zapada, iako su se godinama kasnije završili bez pravosnažnih osuda, uglavnom zbog zastarelosti i nedostatka dokaza. Ali spremnost da desetinama porodica uništi život bila je jasan znak da je Stamenković spreman na sve.
Pre dolaska na čelo odeljenja za visokotehnološki kriminal, 2009. godine u vreme kadrovskih reformi, upravo je Stamenković bio u komisiji koja je na stotine hiljada poštenih sudija i tužilaca ostavila na ulici i bez posla, samo zato jer nisu pratili politički liniju Demokratske stranke.
U periodu između, kada je zaseo u fotelju šefa VTК, 2010. i 2014. godine hapšeni su novinari, ljudi drugačijih političkih stavova, protivnici gej parade. Postupci koje je on sa te pozicije bili su čiste ideološke prirode, sve ono što se nije uklapalo u narative zapadnih vrednosti, proglašavano je govorom mržnje.
Posebno poglavlje u tom periodu predstavlja period u kom je Stamenković odeljenje za visokotehnološki kriminal pretvorio u hibrid, potpuno ga stavljajući pod kontrolu Vrhovnog tužilaštva, drugim rečima predajući ga u ruke žene zbog koje je spreman na sve – Zagorke Dolovac.
Ali osim hapšenja političkih neistomišljenika, Stamenković se inače svojim poslom nije previše bavio. U periodu od 2016. godine pa sve do 2023. godine u Srbiji, u Beogradu, delovalo je više prevarantskih kol-centara. Istraga je kasnije pokazala da su kol-centri povezani sa izraelskim biznismenom, koji je i u Izraelu osuđen u odsustvu. Ti kol-centri prevarili su na hiljade građana širom Evrope, i to u iznosu od preko 250 miliona dolara.
Iako je još 2018. godine Srbin Aleksandar Ignjatović prijavio nemačkoj policiji kako funkcionišu kol-centri iz Beograda, a zatim nekoliko meseci kasnije misteriozno preminuo, do prve reakcije i hapšenja došlo je tek 2023. godine.
Da li je, ili zašto Ignjatović nije imao poverenja u posebno odeljenje za visokotehnološki kriminal u Srbiji, kojim je i tada rukovodio Branko Stamenković, zauvek će ostati misterija, kao i njegova smrt.
Uprkos saznanjima, dokazima i svedočenjima nesrećnog čoveka, nakon pet godina od njegove prijave, 2023. godine, naslednik Stamenkovića, Boris Majlat naslednik Stamenkovića, izjavio je: Dok zahtev za informacijama iz druge države stigne, trag se već ohladio.
Majlata je na mesto šefa VTК postavila Zagorka Dolovac, da preko njega konTroliše šta je govor mržnje a šta sloboda govora.
Sve ovo što se danas dešava dobija novi smisao, počevši od urušavanja poverenja u institucije na čemu se godinama tendeciozno radilo, preko haosa u pravosuđu, koje je vrhunac doživelo promenom ustava, do potpunog izostanka efikasne borbe protiv visokotehnološkog kriminala. Odnosno svojim „radom“ i Stamenković i njegov naslednik koji je radio po njegovim nalozima, doveo je čitavo društvo do toga da je pretnja smrću visokim državnim službenicima, pa i predsedniku države, postala – sloboda govora! Isti taj tužilac koji je svojevremeno davao naloge za hapšenje na stotine ljudi zbog drugačije političkog mišljenja, legalizovao je pretnje jer dolaze od strane ideološkog kruga kome pripada. I najzad nakon svega sledi i aktuelni slučaj samovoljnog odlučivanja u Visokom savetu tužilaštva, koji je samo najnoviji i najočigledniji primer načina na koji je Branko Stamenković godinama shvatao svoju ulogu u sistemu.
Nakon što je nezakonito zakazana elektronska sednica Visokog saveta tužilaštva ostala bez kvoruma i bez usvojenog dnevnog reda, predsednik Saveta Branko Stamenković, bez odluke Saveta i bez glasanja, samovoljno je odbio prigovore na tužilačke izbore i potpisao odgovarajuća rešenja. Prema izvorima iz pravosuđa, time je preuzeo ovlašćenja koja po zakonu nema.
Кako navode izvori iz pravosuđa, ovakvo postupanje predstavlja preuzimanje ovlašćenja koja predsednik VST po zakonu nema.
„Ovo je vrhunac samovolje jednog čoveka, koji očigledno smatra da je iznad države. Bez usvojenog dnevnog reda, sednica se pravno smatra, neodržanom. Dakle nema sednice, glasanja, jednostavno nema Saveta. Bez odluke Saveta, prigovori se, po sili zakona, smatraju usvojenim,“ navodi naš sagovornik i dodaje da je Stamenković odlučio da sam sebe postavi iznad kolektivnog organa kojim predsedava., što je vrhunac drskosti.
Podsećanja radi, isti taj Stamenković je nedavno javno izneo neistinu tvrdeći da se vrhovna javna tužiteljka Zagorka Dolovac nije pojavila na sednici Odbora za pravosuđe jer je „bila u Hagu“, iako je čitava javnost upoznata sa činjenicom da je u Hag otputovala tek narednog dana, i to sa jednim od svojih zamenika Miljkom Radisavljevićem, koga je upravo ona odredila da je zastupa pred Odborom.
Istovremeno, unutar same tužilačke mreže postoje ozbiljni razlozi za sumnju u sukob interesa. Naime, kako navode naši izvori ćerka Branka Stamenkovića nedavno je počela da radi u Trećem osnovnom tužilaštvu, kojim rukovodi Ivana Pomoriški, jedna od najlojalnijih tužiteljki Zagorki Dolovac. Jedan od kandidata za članove VST, upravo je Jovana Кomnenović, kuma Ivane Pomoriški, koja je u postupku u kom su podneti prigovori koje je Stamenković samovoljno odbio.
Član 41. Zakona o VST predviđa da podnosioci prigovora imaju pravo da u roku od 48 časova podnesu žalbu Ustavni sud, koji je dužan da o njoj odluči u roku od 72 časa. Što je trenutno i jedini institucionalni odgovor na samovolju predsednika VST.
Međutim, naši sagovornici navode da se ponašanje Branka Stamenkovića više se ne može tumačiti kao spor oko procedure.
„Ovde je reč o svesnom ignorisanju zakona, Poslovnika i kolektivne prirode Saveta, uz pokušaj da se ishod izbornog postupka nametne ličnom odlukom. Кada predsednik kolektivnog tela počne da donosi odluke sam, to je uzurpacija.“
Najzad pravnoj državi, ako ona uopšte još postoji u Srbiji, ovakvo ponašanje predstavlja jasan, neposredan i nedvosmislen osnov za podnošenje, ne disciplinske, nego krivične prijave protiv Branka Stamenkovića, jer je granica između zloupotrebe položaja i otvorene uzurpacije ovlašćenja odavno pređena.